Politike prema neprofitnom/nevladinom sektoru u JIE
Javni okvir za djelovanje nevladinih, neprofitnih organizacija možemo promatrati kroz nekoliko aspekata. Prvo, to su zakonska rješenja kojima su uređeni pravni oblici koje mogu imati neprofitne organizacije (udruženje, fondacija, privatna institucija, neprofitno poduzeće, socijalna zadruga...). Ta zakonska rješenja, određujući uvjete i proceduru za registraciju, a time i količinu kontrole države nad pojedinim vrstama organizacija, u mnogome određuju smjer u kojem će se razvijati sektor. Drugi aspekt čine institucije koje osniva vlast s ciljem uspostave strukturiranog odnosa s nevladinim organizacijama, poticanja njihovog razvoja i općenito bavljenja svim pitanjima koja se tiču tih organizacija (od izrade zakonskih rješenja i vođenja evidencije do koordinacije financiranja). Postojanje ovakvih institucija, čak i kada one praktično nemaju velik značaj, pokazuje da država pridaje važnost neprofitnim organizacijama kao društvenim akterima. Treći bitan aspekt javnog okvira za djelovanje sektora čine strateški, odnosno policy dokumenti koje donosi vlast kako bi definirala probleme i dugoročne ciljeve u politici prema nevladinom sektoru i suradnji s njim na različitim poljima. Takvi dokumenti nemaju zakonsku snagu, vrlo često ne definiraju konkretne mjere i rokove za njihovu provedbu (pa ih je nemoguće evaluirati), a ponekad nisu ni doneseni sa stvarnom namjerom da ih se provede, već sa svrhom političke promocije. Ipak, strateški dokumenti mogu dati vrlo jasnu sliku o načinu na koji država definira neprofitni sektor kao i tome što od njega očekuje. Konačno, jednom doneseni dokument, čak i ako je samo nabrajanje dobrih želja, daje trajnu osnovu za vršenje pritiska od strane zainteresiranih. Četvrti aspekt javnog okvira čini financiranje nevladinih organizacija javnim novcem. Ovaj aspekt je posebno važan u kontekstu postepenog odlaska inozemnih donatora iz Jugoistočne Evrope, čija su velika ulaganja u početnoj fazi tranzicije bila značajan faktor razvoja nevladinog sektora. Kako bi se sektor u takvim okolnostima nastavio razvijati, nužno je da država i lokalne vlasti osiguraju značajnija sredstva za njegovo financiranje, ali i da iznađu rješenja koja će potaknuti privatno doniranje za neprofitne aktivnosti (prije svega instrumentima porezne politike). Iako se odluke o javnom financiranju uvijek u nekoj mjeri donose prema političkim kriterijima, važno je da sistem financiranja bude u najvećoj mogućoj mjeri transparentan i da osigurava da sve organizacije (posebno one koje se bave politički osjetljivim temama) imaju mogućnost natjecati se za sredstva. Peto, važan element politike prema neprofitnom sektoru je mjera uključenosti samih organizacija u njeno kreiranje. Budući da se ovdje radi o problemima koji su od vitalnog interesa za sve nevladine organizacije, malo je vjerojatno da ikoja od njih neće biti upoznata s time što država čini na tom polju. Također, velik broj organizacija je spreman uložiti značajan trud kako bi utjecao na tu politiku. No, za uspjeh politike prema sektoru nužno je i da taj utjecaj bude u nekoj mjeri formaliziran, tj. da predstavnici i predstavnice nevladinih organizacija budu službeno zastupljeni u procesima oblikovanja zakona i strategija, savjetovanja nadležnih institucija pa i donošenja odluka o financiranju. Ono što ovdje ostaje kao problem jest na koji način izabrati predstavnike - budući da niti arbitrarno odlučivanje državnih službenika, niti demokratski izbor po principu brojnosti/većine ne garantiraju primjerenu predstavljenost svih relevantnih interesa. U ovom dossieru nastojali smo istražiti kako izgledaju javne politike, odnosno javni okviri za djelovanje neprofitnih, nevladinih organizacija u Albaniji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Kosovu, Makedoniji i Srbiji. Na temelju analize, možemo skicirati sljedećih nekoliko zaključaka. (1) U većini zemalja postoji tendencija države (najnaglašenija u Srbiji) da selektivno surađuje i podupire razvoj onih organizacija koje se bave pružanjem servisa i aktivnostima koje nemaju politički značaj, dok se organizacije koje se bave zagovaranjem i kritikom vlasti - posebno u području ljudskih prava - ignoriraju. Ova tendecija je donekle objašnjiva nedovoljnom stabilnošću demokracije i nerazumijevanjem bitne uloge nevladinih organizacija kao "psa čuvara". No s druge strane, takvu politiku snažno podržavaju i ideološke postavke o potrebi rasterećenja i pojeftinjenja države i nevladinom sektoru kao idealnom nositelju tog rasterećenja. (2) Zakonska rješenja kojima je uređen status nevladinih neprofitnih organizacija u većini su zemalja (uz iznimku Srbije i donekle Albanije) relativno suvremena i omogućuju jednostavno osnivanje i neovisnost. U svim zemljama, osim Hrvatske, jedina dva moguća pravna oblika za nevladine, neprofitne organizacije su udruženje građana (članska organizacija) i fondacija (organizacija utemeljena na financijskim sredstvima). (3) Osim u Hrvatskoj i Makedoniji ne postoje institucije specifično nadležne za bavljenje nevladinim sektorom (osim onih nadležnih za registraciju). Također, samo su vlade ovih dviju zemalja donijele policy dokumente kojima se jasno definira politika vlade prema sektoru. (4) U Albaniji, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, nevladine organizacije se gotovo ne financiraju iz državnih i lokalnih budžeta, pa su njihov razvoj i održivost u potpunosti ovisni o inozemnim donatorima. U preostale tri zemlje (Hrvatskoj, Makedoniji i u manjoj mjeri Srbiji), postoji javno financiranje, no ono je u velikoj mjeri pod utjecajem spomenute tendencije ignoriranja onih koji kritiziraju, odnosno favoriziranja onih koji pružaju usluge. (5) Mjere porezne politike u svim se zemljama vrlo malo koriste kao instrument za poticanje razvoja nevladinih organizacija. Samo na Kosovu je uveden status organizacija koje djeluju za opće dobro, no odnedavno niti taj status ne omogućuje nikakve porezne olakšice. Za izvještaje i analize politike prema neprofitnom sektoru u pojedinim zemljama, pročitajte sljedeće tekstove: Albanija Bosna i Hercegovina Hrvatska Kosovo Makedonija Srbija |
Printable version